Je li ekstremistički klimatski aktivizam opravdan?

Klimatske promjene vrlo su hitan i za mnoge život opasan problem. Posljedice degradacije okoliša uključuju uništavanje staništa za mnoge vrste, poput prašuma i koraljnih grebena, te porast smrtonosnih prirodnih katastrofa koje svake godine odnose mnogo života.

U isto vrijeme, većina klimatskih znanstvenika slaže se da ako nastavimo emitirati na način na koji trenutno radimo, nećemo imati mnogo godina prije nego što napravimo nepopravljivu štetu na planetu. To stvara hitnu potrebu za politikama koje se bave klimatskim promjenama. Neke skupine klimatskih aktivista vjeruju da su ekstremnije taktike poput građanskog neposluha i uništavanja privatnog vlasništva vrijedne podizanja svijesti o ovoj hitnosti.

Ideja je da su uznemirenost i razaranje koje stvaraju ovi prosvjedi minijaturni u usporedbi s razaranjem koje će klimatske promjene izazvati ako ne djelujemo. Svrha ovakvog prosvjeda je pridobiti što veću pozornost i publicitet oko problema kako bi ostao u svijesti ljudi.

To se koristi da bi se opravdale velike kritike koje takav ekstremistički aktivizam često izaziva u medijima iu većim javnim raspravama.

Treba spomenuti da pokret za klimatske promjene nije prvi pokret za socijalnu pravdu koji koristi ekstremne taktike ili građanski neposluh kako bi postigao svoje ciljeve. To je učinjeno nekoliko puta u povijesti s različitim intenzitetom i različitim uspjehom. Mnogo puta velika društvena pitanja imala su i ekstremnije i umjerenije frakcije koje su radile prema istom cilju. Primjeri toga uključuju pokret za građanska prava u SAD-u gdje se održavaju prosvjedi protiv nasilja poput Marša na Washington pod vodstvom MLK Juniora. Pristaše ekstremnijeg klimatskog aktivizma tvrdili bi da ova povijesna prednost opravdava njihove sadašnje napore. Postoje, međutim, i povijesni primjeri posve mirnih pokreta koji su uspjeli potaknuti promjene velikih razmjera. Antikolonijalistički pokret u Indiji bio je slavno nenasilan. Međutim, imali su masovne prosvjede i vođe pokreta poput Mahatme Gandhija sudjelovali su u ozbiljnijim, nenasilnim oblicima prosvjeda kao što su štrajkovi glađu na visokoj razini.

Dok će ekstremni klimatski aktivizam velikih razmjera dobiti naslove u vijestima, a time i pozornost oko pokreta za klimatske promjene, umjereniji klimatski aktivisti tvrdili bi da ovaj negativni publicitet nije vrijedan toga. Po njihovom mišljenju, to šteti klimatskom pokretu jer negativna reakcija šteti prihvaćanju.

Logika je da, iako većina ljudi prepoznaje klimatske promjene i voljna je podržati zelenije alternative, većina ljudi nije ekstremisti oko ovog stajališta. Ako se pokret za klimatske promjene previše poveže s ekstremističkim pogledima i aktivizmom, vjerojatno će otuđiti mnoge umjerene pristaše. Prosječni glasač mogao bi početi reciklirati ako ga se pažljivo educira o klimatskim promjenama, ili se čak pojaviti na marševima kao što je Petak za budućnost, ali neće blokirati ceste ili uništiti privatnu ili javnu imovinu kako bi širio takva stajališta.

Ljudi koji su možda već bili skeptični prema pokretima za klimatske promjene jer smatraju da nameću previše ograničenja njihovim životima mogli bi imati izravnu potvrdu tih osjećaja ako njihovo svakodnevno putovanje na posao zaustave klimatski aktivisti koji blokiraju cestu ili ako vide javne spomenike oštećene klimom prosvjednici. Time se izravno stvara otpor pokretu za klimu.

Naposljetku, to bi također moglo otežati legitimitet umjerenijim klimatskim pokretima ako se njihov cilj poveže s ekstremističkim djelovanjem. Legitimnije organizacije ili čak vlade možda neće htjeti surađivati s njima jer se boje da to izgleda kao popuštanje ekstremizmu.

S druge strane, više bi ljudi moglo pristati na umjerenije klimatske pokrete ili postati pristaše zelene tranzicije jer shvaćaju hitnost problema kroz ove dramatične prosvjede. Vjerojatnije je da će ekstremistički aktivizam ostaviti dojam na ljude koji će ih potaknuti da djeluju ili barem razmotre problem. Konkretno, ekstremniji aktivizam također ima potencijal legitimizirati umjerenije dijelove pokreta koji ne koriste ilegalne taktike. To se događa prvo zato što umjereni i legalni elementi klimatskog aktivizma stječu javnu percepciju koja se smatra prihvatljivijom i razumnijom, te kao takva povećava kupnju građana koji podržavaju cilj, ali koji ne žele podržati nezakonite radnje. Drugo, vjerojatnije je da će ekstremni aktivizam ostaviti dojam na pojedince, a kada ljudi postanu svjesniji ove hitnosti, mogli bi biti potaknuti i na djelovanje.

Teorija građanskog neposluha tvrdi da je kršenje zakona ponekad opravdano ako se čini nenasilno i radi postizanja većeg moralnog dobra, kao što je borba protiv nepravde. Ekstremistički klimatski aktivisti često tvrde da su njihove akcije oblik građanskog neposluha, s ciljem rješavanja hitne i raširene štete uzrokovane klimatskim promjenama. Svoj cilj mogu vidjeti kao moralno superiorniji od zakona koje krše. Primjer za to su klimatski aktivisti koji blokiraju ceste ili oštećuju javnu imovinu, koji bi mogli tvrditi da su njihovi postupci nužni za isticanje hitne klimatske situacije i prisiljavanje na promjenu vlade.

Treba spomenuti da pokret za klimatske promjene nije prvi pokret za socijalnu pravdu koji koristi ekstremne taktike ili građanski neposluh kako bi postigao svoje ciljeve. To je učinjeno nekoliko puta u povijesti s različitim intenzitetom i različitim uspjehom. Mnogo puta velika društvena pitanja imala su i ekstremnije i umjerenije frakcije koje su radile prema istom cilju. Primjeri toga uključuju pokret za građanska prava u SAD-u gdje se održavaju prosvjedi protiv nasilja poput Marša na Washington pod vodstvom MLK Juniora. Pristaše ekstremnijeg klimatskog aktivizma tvrdili bi da ova povijesna prednost opravdava njihove sadašnje napore. Postoje, međutim, i povijesni primjeri posve mirnih pokreta koji su uspjeli potaknuti promjene velikih razmjera. Antikolonijalistički pokret u Indiji bio je slavno nenasilan. Međutim, imali su masovne prosvjede i vođe pokreta poput Mahatme Gandhija sudjelovali su u ozbiljnijim, nenasilnim oblicima prosvjeda kao što su štrajkovi glađu na visokoj razini.

Teorija društvenog ugovora je teorija političke filozofije koja sugerira da pojedinci pristaju da budu upravljani u zamjenu za zaštitu svojih prava i dobrobiti. Kršenje zakona ili normi može biti opravdano ako vlada ne poštuje svoj dio ugovora. Koristeći ovu teoriju, ekstremistički klimatski aktivisti mogli bi tvrditi da vlade ne ispunjavaju svoju odgovornost da zaštite građane od štete uzrokovane klimatskim promjenama, što opravdava ekstremne radnje da ih se pozove na odgovornost. Odnosno, vlade krše društveni ugovor ne rješavajući klimatske promjene pa ga građani mogu prekršiti nepoštivanjem zakona.

Neki tvrde da miroljubivi aktivizam može stvoriti široku podršku i pozitivnu svijest, okupiti više ljudi za promjenu bez nanošenja štete jer ne otuđuje niti jednog pristašu.

Drugi tvrde da mirni prosvjedi možda neće stvoriti dovoljno hitnosti ili pritiska na vlade i korporacije da dovoljno brzo djeluju na klimatska pitanja. Potrebno je razlikovati klimu

Pobornici bi tvrdili da ekstremni aktivizam može brzo privući pozornost i podići svijest, gurajući klimatske promjene u prvi plan javnih rasprava.

Međutim, to bi moglo izazvati negativnu reakciju, jer neki ljudi vide pokret kao previše radikalan ili remetilački, što bi moglo usporiti napredak jer pokret gubi moralnu visinu u očima javnosti i onih labavih pristaša.

Može se tvrditi da hitnost klimatskih promjena znači da je krajnji cilj zaštite planeta važniji od načina na koji ga aktivisti postižu.

Ali poanta stoji da su metode koje se koriste bitne jer nasilne ili destruktivne taktike mogu odbiti ljude i potkopati moralni stav pokreta. Stoga postoje ključni kompromisi koje pokret i njegove potpore moraju uzeti u obzir.

Neki tvrde da bi vlade trebale priznati ove aktiviste jer podižu svijest o kritičnom globalnom problemu koji utječe na svačiju budućnost. Sve dok su ti pokreti nenasilni, što velika većina jest, razaranje koje mogu prouzročiti nije razlog za odbacivanje njihove ukupne poruke.

Međutim, drugi bi tvrdili da vlade moraju poštivati zakone koje donose i stoga bi trebale kazniti nezakonite radnje za održavanje reda i osigurati da aktivizam ne šteti javnoj sigurnosti ili gospodarstvu.

Može se tvrditi da budući da klimatske promjene predstavljaju stvarnu prijetnju budućim generacijama, ljudi imaju moralnu dužnost učiniti sve što je potrebno, čak i ekstremne mjere, da ih zaustave. Nisu u pitanju samo njihovi životi nego i životi budućih generacija.

Naprotiv, može se tvrditi da moralna odgovornost još uvijek treba uključivati pažljivo razmatranje posljedica, a ekstremni postupci mogu učiniti više štete nego koristi. Moralna dužnost sama po sebi ne opravdava građanski neposluh velikih razmjera.

Extinction Rebellion

Website of Extinction Rebellion, skupina klimatskih aktivista koja podržava i povremeno provodi nenasilni građanski neposluh i ekstremistički klimatski aktivizam u ime klimatske pravde.

United Nations (2022)

Dulja publikacija Međuregionalnog instituta Ujedinjenih naroda za istraživanje zločina i pravde o percepcijama klimatskih promjena i nasilnog ekstremizma.

Točka 1: Ekoterorizam se može opravdati na temelju pravednosti. Ekološki pokret smatra da su tradicionalni pravni kanali i miroljubivi aktivizam propali. Velike korporacije i vlade daju prednost profitu u odnosu na zaštitu okoliša, unatoč ozbiljnoj šteti nanesenoj ekosustavima i zajednicama. U ovom slučaju, poduzimanje ekstremnih mjera način je da se izjednače uvjeti za igru i da se ti moćni subjekti drže odgovornima za njihovu štetu okolišu.

Kontrapunkt 1: Korištenje nasilja ili uništavanja, čak i u ime zaštite okoliša, izaziva ozbiljne moralne i etičke brige. Ciljevi ne opravdavaju sredstva. Uništavanje imovine ili nanošenje štete krši etička načela i potkopava moralne visine ekološkog pokreta što šteti njegovom legitimitetu. Riskira pretvaranje aktivista u kriminalce, a nasilje često dovodi do neželjenih posljedica, štete nedužnim ljudima ili samom okolišu.

—

Točka 2: Ekoterorizam je učinkovit način za ometanje ekološki destruktivnih aktivnosti. Sabotiranjem zagađujućih industrija ili blokiranjem štetnih projekata, klimatski aktivisti mogu stvoriti trenutačnu promjenu, zaustavljajući štetne radnje za čije su rješavanje pravni napori često potrebne godine. Prisiljava industrije i vlade da ozbiljno shvate ekološki pokret i može izvršiti pritisak na njih da djeluju brže od tradicionalnog aktivizma.

Kontrapunkt 2: Iako ekoterorizam može stvoriti brze rezultate, on također otuđuje javnu podršku, što je ključno za svaki dugoročni pokret. Korištenje nasilja ili nezakonitih taktika izaziva reakciju manje ekstremnih skupina. Ljudi počinju promatrati okoliš kao previše radikalan ili opasan. To dovodi do pojačanog slamanja aktivizma od strane vlade i strožih zakona, što miroljubivim zagovornicima okoliša otežava djelovanje i postizanje njihovih ciljeva.

—

Točka 3: Kroz povijest su pokreti za pravdu i reformu koristili ekstremne ili nezakonite radnje kada su druge metode bile neuspješne, a to je dovelo do značajnih promjena. Pokret sufražetkinja, prosvjedi za građanska prava i aktivizam protiv apartheida uključivali su oblike građanskog neposluha ili izravne akcije. Ekoterorizam je dio ove tradicije, koristeći radikalne metode za poticanje hitnog cilja kada se miroljubivi napori čine neučinkovitima.

Kontrapunkt 3: Uključivanje u eko-terorizam potkopava težak rad pravnih i miroljubivih ekoloških napora. Ti se napori oslanjaju na povjerenje javnosti, političke pregovore i postupnu promjenu politike. Koristeći se ekstremnim mjerama, eko-teroristi će naštetiti kredibilitetu cijelog pokreta za zaštitu okoliša, otežavajući zagovornicima mira dobivanje potpore od javnosti, zakonodavaca i sudova, čime će se dugoročno unazaditi napredak.