Politička trgovina između ekonomskog rasta i propisa o zaštiti okoliša

Gospodarski rast se tradicionalno smatra neto dobrom iz tri glavna razloga. Prvo, kada gospodarstvo raste, ljudi zarađuju više novca i mogu potrošiti više na stvari koje vole i žele. Drugo, rastuće gospodarstvo prirodno ima rastuću potražnju za radnom snagom, čime se zaposlenost održava visokom. Treće, rast čini poduzeća i investitore optimističnima, pa zapošljavaju više ljudi i troše više na inovacije i razvoj novih proizvoda. Sve je to dobro za tvrtke, potrošače i državu. Većina vlada stoga svojom ekonomskom politikom pokušava stvoriti rast. Postoji mnogo načina da to učinite, ovisno o tome iz koje ekonomske škole dolazite i kakva politička uvjerenja imate o tome kako bi društvo trebalo izgledati. Mnogi međutim tvrde da su liberalizacija i deregulacija tržišta ključni. Ideja je da što je manje pravila za tvrtke, to imaju više slobode i stoga mogu jeftinije proizvoditi i trošiti novac. Usporedno, kada su tvrtke sputane kompliciranim propisima bilo koje vrste, to produljuje njihove inovacije i proizvodne procese te ih čini skupljima. To usporava rast jer tvrtke sada imaju manje novca za plaće svojih zaposlenika, a proizvodi postaju skuplji. To usporava potrošnju i smanjuje rast. Vlade se stoga suočavaju s kompromisom između učinkovite regulacije klime i stvaranja rasta.

Međutim, ideja da je gospodarski rast beskompromisno dobro za društvo dovedena je u pitanje i politički i akademski, osobito u posljednjih 30 godina. Ideje poput pokreta za smanjenje rasta i drugih sličnih ekonomskih škola tvrde da bi gospodarski rast jednostavno trebao biti jedan od nekoliko važnih ciljeva, kao što su socijalna dobrobit, bioraznolikost i klimatska pravednost, kojima bi vlada trebala težiti.

Unatoč općoj ideji da je rast uvijek dobar i da koristi svima, postoje skupine ekonomista i ekologa koji to dovode u pitanje. Jedna od ključnih kritika je da rast ne koristi uvijek široj populaciji, već je koncentriran na one već bogate. Zagovornici ovog argumenta ukazuju na to kako je većina poduzeća u vlasništvu dioničara, tj. onih koji posjeduju dionice u poduzećima, a poduzeća stoga imaju za cilj maksimizirati svoju dobit koju će isplatiti dioničarima. Općenito, ljudi koji ulažu već su dobrostojeći jer imaju novca za kupnju dionica. Ulagačima se možda neće uvijek svidjeti ideja da tvrtke ponovno ulažu novac u zelene inovacije umjesto da im ga isplaćuju kroz isplate dioničara. Drugi bi tvrdili da, bez obzira na namjere poduzeća, rast dopire do široke populacije. Stvari poput povećanja zapošljavanja kako tvrtke rastu i povećanja poreza koje vlada može dodijeliti širokoj populaciji i potrošiti na stvari poput zelenog razvoja. To osigurava da i radnici i poslovni lideri imaju koristi od rasta.

Nasuprot tome, neki tvrde da je ublažavanje posljedica klimatskih promjena zapravo preduvjet za gospodarski rast. Okviri poput UN-ovih ciljeva održivog razvoja razvijaju se s tom idejom na umu. Cilj im je uključiti tvrtke u zeleni prijelaz pokazujući kako je to način da rastete i postanete profitabilniji kao posao. Posljedice klimatskih promjena same su po sebi nestabilne i nepredvidive. Prirodne katastrofe mogu zaustaviti proizvodnju i otpremu robe i koštati tvrtke milijune. Stoga je isplativije za tvrtke pokušati ublažiti štete od klimatskih promjena kako bi postale ekonomski održive. To bi moglo uključivati kratkoročni gubitak dobiti, ali ideja je da se tvrtke mogu prilagoditi propisima o klimatskim promjenama i slijediti put do klimatskih ciljeva, što će im dugoročno koristiti. Ako tvrtke integriraju zelenu tranziciju u svoju korporativnu strategiju, mogle bi čak i profitirati od toga, pa je to u njihovom interesu.
Veći argument ovdje je da ako sve tvrtke to rade, njihovo zajedničko djelovanje ublažava klimatske promjene i tako pomaže u uklanjanju većih rizika za tržište u budućnosti.

‍

Financiranje zelene tranzicije

Općenito, uvijek je slučaj da gospodarski rast uključuje više razine proizvodnje i jednako tako više razine potrošnje. Neki bi tvrdili da je to, samo po sebi, loše za klimatske promjene. Većina proizvodnje je emisija, a više toga znači više zagađenja. Potrošači koji kupuju više također znače da se više robe šalje diljem svijeta avionima, autobusima i velikim kontejnerskim brodovima, koji svi emitiraju CO2. S druge strane, rast znači više novca za ulaganje u razvoj zelene tehnologije. Ako ljudi zarađuju više novca, vlada može prikupiti veće poreze i oni tako također imaju više novca za davanje subvencija zelenim tvrtkama i financiranje njihove nacionalne zelene tranzicije ulaganjem u projekte obnovljive energije, itd. To naravno ovisi o motivima koji te vlade i poduzeća moraju pomoći zelenoj tranziciji.

Neke škole ekonomije vjeruju da je priča da je rast uvijek dobar sama po sebi lažna i da bismo trebali namjerno ograničiti rast. Pokret odrastanja govori o usporavanju gospodarskog rasta namjerno radi zaštite okoliša i fokusiranja na dobrobit ljudi umjesto da se samo zaradi više novca. Tvrdi da je beskrajni rast štetan jer troši resurse, stvara zagađenje i pogoršava klimatske promjene. Degrowth sugerira da bi umjesto samo traženja novih tehnologija ili tržišnih rješenja, vlade trebale donositi politike koje smanjuju našu potrošnju, pravednije dijele resurse i podržavaju jednostavnije, održivije načine života kako bi pomogle u borbi protiv klimatskih promjena. Pokret za smanjenje rasta sugerira da vlade mogu pomoći donošenjem politika koje smanjuju potrošnju i promiču održiv život. To može uključivati oporezivanje zagađenja, ulaganje u javni prijevoz i obnovljive izvore energije, potporu lokalnim prehrambenim sustavima i promicanje kraćih radnih tjedana. Vlade također mogu ograničiti korištenje resursa i dati prioritet trošenju na socijalne usluge, poput zdravstva i obrazovanja, umjesto da potiču veći gospodarski rast. Ove radnje mogu pomoći u smanjenju štete za okoliš i poboljšati kvalitetu života dok se izravnije suočavaju s klimatskim promjenama i donose korist širokoj populaciji.

Unatoč općoj ideji da je rast uvijek dobar i da koristi svima, postoje skupine ekonomista i ekologa koji to dovode u pitanje. Jedna od ključnih kritika je da rast ne koristi uvijek široj populaciji, već je koncentriran na one već bogate. Zagovornici ovog argumenta ukazuju na to kako je većina poduzeća u vlasništvu dioničara, tj. onih koji posjeduju dionice u poduzećima, a poduzeća stoga imaju za cilj maksimizirati svoju dobit koju će isplatiti dioničarima. Općenito, ljudi koji ulažu već su dobrostojeći jer imaju novca za kupnju dionica. Ulagačima se možda neće uvijek svidjeti ideja da tvrtke ponovno ulažu novac u zelene inovacije umjesto da im ga isplaćuju kroz isplate dioničara. Drugi bi tvrdili da, bez obzira na namjere poduzeća, rast dopire do široke populacije. Stvari poput povećanja zapošljavanja kako tvrtke rastu i povećanja poreza koje vlada može dodijeliti širokoj populaciji i potrošiti na stvari poput zelenog razvoja. To osigurava da i radnici i poslovni lideri imaju koristi od rasta.

Tehnološki optimizam je uvjerenje da tehnološke inovacije mogu riješiti sve velike izazove, uključujući klimatske promjene, bez potrebe da drastično mijenjaju naš način života ili smanjuju gospodarski rast. Sugerira da napredak u tehnologiji, poput obnovljivih izvora energije, hvatanja ugljika i poboljšanja učinkovitosti, može potaknuti "zeleni rast", pri čemu gospodarstva mogu nastaviti rasti uz smanjenje utjecaja na okoliš. Ova perspektiva podržava ideju zelenog rasta da se možemo uhvatiti u koštac s klimatskim promjenama kroz inovacije i pametne tehnologije, čineći gospodarski rast kompatibilnim s održivošću okoliša. Tehnološki optimizam vjeruje da će nove tehnologije na kraju biti stvorene kako bi zadovoljile tržišne zahtjeve za održivim rješenjima i često zagovara politike koje favoriziraju inovacije, a ne politike koje potencijalno mogu "pretjerano regulirati" ili ograničiti tvrtke.

Neki tvrde da s pravim tehnologijama možemo razviti gospodarstvo i zaštititi okoliš u isto vrijeme. Među njima su zagovornici zelenog rasta i tehnološki optimisti.

Drugi vjeruju da preveliko fokusiranje na rast može dovesti do prekomjerne upotrebe resursa i štete okolišu koju sama tehnologija ne može popraviti. Rast potiče stalnu potrošnju i zagađenje.

Gospodarski rast može smanjiti siromaštvo i poboljšati pristup resursima kao što su zdravstvena skrb i obrazovanje za ranjive zajednice. To je zato što je gospodarski rast povezan s većom zaposlenošću i povećanom državnom potrošnjom na stvari poput socijalne skrbi.

Drugi tvrde da šteta za okoliš od nekontroliranog rasta često najviše pogađa ranjive zajednice, posebno u zemljama u razvoju, pri čemu onečišćenje i gubitak prirodnih resursa utječu na njihovo zdravlje i život. Ove ranjive zajednice uključuju poljoprivrednike i niže kvalificirane radnike koji su općenito manje pokretljivi.

Neki tvrde da snažna nacionalna ekonomija može dati zemlji resurse potrebne za ulaganje u zelene tehnologije i tako je učiniti liderom na svjetskoj pozornici u inovacijama i zelenoj tranziciji.

Nasuprot tome, drugi bi tvrdili da gospodarski rast potreban za to dolazi s visokim emisijama i zagađenjem, što može potkopati globalne napore u borbi protiv klimatskih promjena i naštetiti sposobnosti zemlje da postigne svoje klimatske ciljeve.

Može se tvrditi da je gospodarski rast neophodan za poboljšanje životnih uvjeta, a problemima zaštite okoliša možemo se pozabaviti kasnije kada budemo imali bolju tehnologiju. Vlade prvenstveno imaju odgovornost prema sadašnjim živućim generacijama i odbacivanje prioriteta njihove dobrobiti usporavanjem rasta je neetično.

Drugi bi tvrdili da nepovratna šteta znači da kada se prijeđu određeni ekološki pragovi, ne možemo se vratiti, što bi moglo dovesti do ozbiljnih posljedica za buduće generacije. Ciljevi održivosti na koje su se vlade obvezale, kao što su UN-ovi ciljevi održivog razvoja, usmjereni su na osiguravanje sposobnosti budućih generacija da žive sigurnim i zdravim životom.

World Economic Forum (2022)

Stranica Svjetskog ekonomskog foruma o odrastanju

Andreessen Horowitz (2023)

“The Techno Optimist Manifesto” tehnološkog milijardera i istaknutih tehnooptimista Andreesena i Horowitza .

United Nations Development Programme (2023)

Članak iz studije slučaja iz UN-a koji raspravlja i kritizira prednosti tehnooptimizma

Točka 1: Strogi propisi otuđuju prvenstveno velike tvrtke, kojima je profit i ekonomski rast često prioritet. Drugo, potrošači će vjerojatno morati platiti cijenu korporativne prilagodbe ovim propisima, u obliku viših cijena ili ograničenog pristupa određenim proizvodima. Vjerojatni ishod ovoga je smanjenje podrške ključnim klimatskim politikama od strane prosječnog glasača i velikih korporativnih lobista.

Kontrapunkt 1: Ni vlade ni većina građana nemaju pravo glasa o tome kako tehnološki rast izgleda. Usporedno gledano, vlade su izravno podignute od strane građana koji ih biraju i njima su odgovorne. Propisi su mnogo demokratičniji alat za odlučivanje kako će izgledati zeleni prijelaz.

—

Točka 2: Korporacije su već usredotočene na to da budu u toku s klimatskim promjenama i potrebama društva. To je razlog zašto će ulagati u zelene inovacije. Na ovaj način rješenja za ekološka pitanja dolaze od glavnih dionika i ne forsira ih vlada, čime se omogućuje zelena inovacija, a ne koči je.

Kontrapunkt 2: Kratkoročna promjena Strogi propisi će brzo donijeti promjene, u usporedbi sa zelenim inovacijama za koje bi mogle biti potrebne godine da budu inovirane i potom implementirane. Bez obzira koliko je razvoj uspješan, teško je jamčiti da će bilo koja nova tehnologija biti brzo i uspješno prilagođena. U usporedbi, propisi imaju širi i trenutni učinak.

—

Točka 3: Oslanjajući se na tehnološke inovacije u borbi protiv klimatskih promjena, omogućujemo nastavak gospodarskog rasta, a ne gušenje tog rasta. Ovaj rast nije samo pozitivan za pojedince koji ubiru prednosti povećanog rasta, već također omogućuje povećanu sigurnost posla i sposobnost organizacija da se razvijaju stabilnim stopama prema zelenijoj i prosperitetnijoj budućnosti. Ova strategija također omogućuje zemljama u razvoju da nastave svoj put prema specijalizacijama u održivim poljima, kao što su električna vozila i vađenje rijetkih zemljanih materijala, i time povećava razvoj nacionalnih industrija.

Kontrapunkt 3: Razvoj tehnologije uključuje puno istraživanja, pokušaja i pogrešaka te duga razdoblja testiranja. Svi procesi od konceptualizacije do marketinga novih tehnologija zagađuju i povećavaju emisije. Uvođenje svake nove tehnologije ima cijenu onečišćenja koja se vjerojatno neće moći nadoknaditi. Nove tehnologije proizvode otpad, uključujući i štetan otpad koji se ne može reciklirati. Mnoge nove tehnologije također se oslanjaju na ekstrakciju rijetkih materijala kao što su litij i kobalt. Vađenje ovih materijala nije samo skupo i dugotrajno, već je i štetno za lokalni okoliš. Konačno, korporacije sve više štite svoja ulaganja u nove tehnologije provodeći metode namjernog zastarijevanja starijih ili tradicionalnijih proizvoda ili tehnologija. To povećava otpad i potiče prekomjernu potrošnju.

Točka 1: Promiče trenutni gospodarski razvoj. Davanje prioriteta gospodarskom rastu može dovesti do bržeg poboljšanja životnog standarda, stvoriti radna mjesta i smanjiti siromaštvo u zemljama u razvoju. Gospodarski rast može osigurati resurse potrebne za rješavanje osnovnih potreba kao što su zdravstvena skrb, obrazovanje i infrastruktura.

Kontrapunkt 1 : Može dovesti do ozbiljne degradacije okoliša. Usmjeravanje isključivo na gospodarski rast može rezultirati zanemarivanjem zaštite okoliša, što dovodi do problema poput krčenja šuma, zagađenja i gubitka biološke raznolikosti. Ovo oštećenje okoliša može potkopati dugoročni razvoj i naštetiti zdravlju i sredstvima za život zajednica. To je posebno štetno u zemljama u razvoju gdje mnogi ljudi još uvijek žive od zemlje kroz poljoprivredu, vađenje resursa itd.

—

Točka 2: Privlači strana ulaganja. Davanjem prioriteta gospodarskom rastu, zemlje u razvoju mogu stvoriti povoljnije poslovno okruženje, privlačeći strana ulaganja. Ovaj priljev kapitala može dodatno potaknuti gospodarski razvoj i osigurati dodatne resurse za infrastrukturu i javne usluge.

Kontrapunkt 2: Može dovesti do neodrživih praksi. Pritisak da se privuku ulaganja može potaknuti prakse koje su štetne za okoliš, kao što su labavi propisi o vađenju resursa i industrijskom zagađenju. Ove prakse mogu imati dugotrajne negativne učinke na okoliš i lokalne zajednice.

—

Točka 3: Može poboljšati ukupnu kvalitetu života ljudi u zemlji. Gospodarski rast može pružiti sredstva za rješavanje različitih aspekata kvalitete života, uključujući bolje stanovanje, prijevoz i pristup robi i uslugama. Ova poboljšana kvaliteta života može stvoriti temelj za buduće politike zaštite okoliša.

Kontrapunkt 3: Zdravlje okoliša ključno je za kvalitetu života. Bez ekoloških propisa, kvaliteta života bi se mogla pogoršati zbog zagađenja, nesigurnih životnih uvjeta i smanjenog pristupa čistoj vodi i zraku. Odgađanje ekoloških propisa može dovesti do nepopravljive štete. Čekanje do značajnog gospodarskog rasta za rješavanje pitanja okoliša moglo bi rezultirati nepopravljivom štetom za ekosustave i resurse. To bi moglo otežati i skuplje poboljšati okoliš u budućnosti.