Tko bi trebao preuzeti globalnu odgovornost?

Povijesno gledano, razvijene zemlje odgovorne su za 79% emisija ugljika i 63% sadašnjih emisija ugljika na temelju studija Centra za globalni razvoj.

Sama EU je odgovorna za 10% globalne emisije CO2, prema podacima iz same EU. Kroz navike kao što su (pre)potrošnja, međunarodna putovanja i povećana potražnja za energijom, bogati, uglavnom zapadni, svijet već stoljećima pokreće klimatske promjene, dok siromašnije zemlje čine samo jednu desetinu emisija.

Nedavno je prisutan trend da se industrije koje najviše zagađuju, poput proizvodnje, sele iz razvijenih zemalja u zemlje u razvoju. Gospodarstva u razvoju su zemlje uglavnom smještene na globalnom jugu, koje se uglavnom oslanjaju na vađenje resursa i proizvodnju za ekonomski rast. Na primjer, Bangladeš je postao glavno središte za proizvodnju odjeće, dok se značajan dio elektroničke proizvodnje sada odvija u Kini. Nasuprot tome, razvijena gospodarstva su zemlje većinom na globalnom sjeveru, koje se uglavnom oslanjaju na sektor znanja i usluga za ekonomski rast. Na primjer, farmaceutski razvoj u Skandinaviji ili konzultantske usluge u Velikoj Britaniji.

Ovo pomicanje proizvodnje sa sjevera na jug omogućuje razvijenim zemljama da se umjesto toga usredotoče na manje zagađujuće korake u proizvodnji. Kao rezultat toga, razvijene zemlje mogu smanjiti svoje domaće emisije, stvarajući dojam da napreduju prema zelenijim gospodarstvima jer zadaci koji manje zagađuju okoliš poput upravljanja, istraživanja i usluga čine najveći dio njihovih gospodarstava.

Ova dinamika naglašava ključno pitanje globalne odgovornosti za klimu: razvijene nacije, dok prelaze na čišće industrije kod kuće, u biti prebacuju svoje ugljične otiske siromašnijim zemljama. Ova tranzicija predstavlja veliki teret za zemlje u razvoju, koje se oslanjaju na industrije koje zagađuju okoliš za ekonomski rast i zapošljavanje. Te zemlje često imaju slabije ekološke propise, što dovodi do većih emisija i veće degradacije okoliša. To ostavlja zemlje u razvoju da se nose s utjecajima na okoliš, dok razvijene zemlje uživaju u prednostima čistijih industrija bez potpunog rješavanja svoje uloge u problemu globalnih emisija.

Najsiromašnije zemlje daleko su gore kada je riječ o posljedicama klimatskih promjena. Prvo, obično se nalaze u područjima koja su sklonija sušama i poplavama. To uključuje zemlje u blizini Sahare, poput Nigera, Čada i Sudana, koje se sve suočavaju s velikom nestašicom vode što značajno utječe na poljoprivrednu proizvodnju, sanitarne uvjete i opće zdravlje u tim zemljama.

Male otočne nacije poput Maldiva, Haitija i Fidžija sklonije su poplavama i ekstremnim vremenskim prilikama poput uragana zbog klimatskih promjena. Prirodne katastrofe uništile su ljudske domove i sredstva za život te poremetile ključne industrije poput turizma, što je imalo značajan negativan utjecaj na njihov gospodarski rast i uzrokovalo deflaciju i nezaposlenost. U najgorem slučaju, porast razine mora preplavit će te otoke i učiniti da zauvijek nestanu, čime će doslovno izbrisati cijele zemlje.

Usporedno, razvijene zemlje su bolje u tri glavna razloga. Prvo, mnoge od njih nalaze se u područjima manje visokog rizika od poplava i suša, a vremenske posljedice s kojima se suočavaju uglavnom su blaže. Drugo, kada posljedice klimatskih promjena dođu do izražaja, one se obično odnose na određene industrije poput poljoprivrede, ribarstva i turizma, o kojima razvijena gospodarstva manje ovise. Štete su izolirane za određene sektore i ne osakaćuju cijelo gospodarstvo kao što bi to bilo u manjoj, manje razvijenoj zemlji s manje diferenciranim gospodarstvom. Treće, bogatstvo razvijenih zemalja čini ih sposobnijima za prilagodbu posljedicama klimatskih promjena.

Valja napomenuti da će i razvijene zemlje snositi značajan dio posljedica klimatskih promjena, bez obzira na njihov relativno povlašteniji položaj. Poplave i suše pogodile su mnoge dijelove Europe, dok

Oštre posljedice klimatskih promjena koje pogađaju zemlje u razvoju također imaju efekt prelijevanja na globalni sjever. Naime, predviđa se da će veliki tokovi klimatskih izbjeglica migrirati u Europu u nadolazećim godinama ako se klimatske promjene ne ublaže. Dok se zemlje u razvoju suočavaju s prirodnim katastrofama, nedostatkom resursa i neodrživim životnim uvjetima, mnogi su prisiljeni napustiti svoje domove, stvarajući val klimatskih izbjeglica. Prilagodba ovim velikim tokovima migranata mogla bi predstavljati humanitarne izazove, kao i opteretiti društvene i ekonomske sustave pritiskom na infrastrukturu, javne usluge i tržište rada, što može izazvati napetosti i sukobe. Stoga su posljedice klimatskih promjena negativne za sve.

Gospodarska situacija zemalja važna je u raspravi o klimatskim promjenama jer će zeleni prijelaz biti skup. Bilo da je cilj smanjiti procese klimatskih promjena značajnim smanjenjem emisija (ublažavanje klime) ili se adekvatno pripremiti za posljedice klimatskih promjena (prilagodba klimi), to će zahtijevati značajne političke i kapitalne napore.

Kako bi zaustavili i preokrenuli posljedice klimatskih promjena, vlade i poduzeća moraju ulagati u zelene tehnologije i razvijati ih te promijeniti svoje poslovne modele i platforme upravljanja kako bi postali održiviji. Većina industrija još uvijek uvelike ovisi o fosilnim gorivima, a njihovo postupno ukidanje od njih zahtijeva inovacije ili, za neke industrije, učenje kako bez njih.

Dok su industrije poput transporta do sada pronašle održiva rješenja putem električnih vozila, teže industrije, poput proizvodnje čelika ili cementa, ne mogu proizvesti svoje proizvode bez fosilnih goriva i morat će izmisliti nove načine za izradu svojih proizvoda ili potpuno ukinuti te proizvode i metode proizvodnje .

Ekonomska situacija u siromašnijim, manje razvijenim zemljama znači da im je teže platiti troškove ovog zelenog razvoja i privremenog smanjenja rizika. Nadalje, eksternalizacija proizvodnih industrija znači da zemlje u razvoju ovise o industrijama koje visoko zagađuju okoliš za ekonomski rast.

Neke politike ublažavanja klimatskih promjena dvosjekli su mač: Opća ideja je da su zemlje u razvoju imale priliku iskoristiti godine razvoja s velikim emisijama od svoje industrijske revolucije, što je uvelike pridonijelo njihovom gospodarskom rastu. Čini li to nepravednim traženje od manje razvijenih zemalja da žrtvuju ekonomski rast radi nižih razina zagađenja?

Neki ekonomisti već godinama govore o globalnoj ekonomskoj 'jezgri' i 'periferiji'. Ova ideja se odnosi na podjelu svijeta na bogatije, razvijenije zemlje (jezgra) i siromašnije, manje razvijene zemlje (periferija).

Glavne zemlje, poput onih u Sjevernoj Americi i Europi, imaju napredne industrije i snažna gospodarstva te troše veliki udio svjetskih resursa, često uzrokujući visoke razine onečišćenja i emisija.

U međuvremenu, periferne zemlje, često u regijama poput Afrike, Azije i Latinske Amerike, imaju manju gospodarsku moć, više se oslanjaju na poljoprivredu i daleko manje doprinose globalnim emisijama. Te zemlje najviše pate od utjecaja klimatskih promjena kao što su suše i ekstremni vremenski uvjeti. Ukratko: jezgra pogoršava klimatske promjene dok periferija snosi najveći teret njihovih učinaka, naglašavajući potrebu da jezgra podrži periferiju u suočavanju s tim izazovima.

Najsiromašnije zemlje daleko su gore kada je riječ o posljedicama klimatskih promjena. Prvo, obično se nalaze u područjima koja su sklonija sušama i poplavama. To uključuje zemlje u blizini Sahare, poput Nigera, Čada i Sudana, koje se sve suočavaju s velikom nestašicom vode što značajno utječe na poljoprivrednu proizvodnju, sanitarne uvjete i opće zdravlje u tim zemljama.

Male otočne nacije poput Maldiva, Haitija i Fidžija sklonije su poplavama i ekstremnim vremenskim prilikama poput uragana zbog klimatskih promjena. Prirodne katastrofe uništile su ljudske domove i sredstva za život te poremetile ključne industrije poput turizma, što je imalo značajan negativan utjecaj na njihov gospodarski rast i uzrokovalo deflaciju i nezaposlenost. U najgorem slučaju, porast razine mora preplavit će te otoke i učiniti da zauvijek nestanu, čime će doslovno izbrisati cijele zemlje.

Usporedno, razvijene zemlje su bolje u tri glavna razloga. Prvo, mnoge od njih nalaze se u područjima manje visokog rizika od poplava i suša, a vremenske posljedice s kojima se suočavaju uglavnom su blaže. Drugo, kada posljedice klimatskih promjena dođu do izražaja, one se obično odnose na određene industrije poput poljoprivrede, ribarstva i turizma, o kojima razvijena gospodarstva manje ovise. Štete su izolirane za određene sektore i ne osakaćuju cijelo gospodarstvo kao što bi to bilo u manjoj, manje razvijenoj zemlji s manje diferenciranim gospodarstvom. Treće, bogatstvo razvijenih zemalja čini ih sposobnijima za prilagodbu posljedicama klimatskih promjena.

Valja napomenuti da će i razvijene zemlje snositi značajan dio posljedica klimatskih promjena, bez obzira na njihov relativno povlašteniji položaj. Poplave i suše pogodile su mnoge dijelove Europe, dok

Oštre posljedice klimatskih promjena koje pogađaju zemlje u razvoju također imaju efekt prelijevanja na globalni sjever. Naime, predviđa se da će veliki tokovi klimatskih izbjeglica migrirati u Europu u nadolazećim godinama ako se klimatske promjene ne ublaže. Dok se zemlje u razvoju suočavaju s prirodnim katastrofama, nedostatkom resursa i neodrživim životnim uvjetima, mnogi su prisiljeni napustiti svoje domove, stvarajući val klimatskih izbjeglica. Prilagodba ovim velikim tokovima migranata mogla bi predstavljati humanitarne izazove, kao i opteretiti društvene i ekonomske sustave pritiskom na infrastrukturu, javne usluge i tržište rada, što može izazvati napetosti i sukobe. Stoga su posljedice klimatskih promjena negativne za sve.

Pokret za ponovni rast, za razliku od pokreta 'zelenog rasta', zagovara odmak od gospodarskog rasta pod svaku cijenu. Umjesto fokusiranja na povećanje proizvodnje i potrošnje, pokret promiče regeneraciju ekosustava, smanjenje vađenja resursa i davanje prioriteta održivosti. Pristaše ponovnog rasta tvrde da trenutni ekonomski modeli prekomjerno iskorištavaju prirodne resurse što pridonosi štetnom utjecaju na okoliš. Naglašavaju potrebu za obnavljanjem ekosustava, povećanjem bioraznolikosti i usvajanjem kružnije ekonomije u kojoj je otpad sveden na minimum, a resursi se ponovno koriste. Pokret promiče ravnotežu između ljudske aktivnosti i zdravlja okoliša poticanjem ekosustava koji mogu dugoročno održati život.

Klimatska pravda je etički okvir koji se zalaže za pravedno postupanje prema svim ljudima u klimatskim politikama, prepoznajući da su oni koji su najmanje odgovorni za klimatske promjene, često siromašnije nacije, njima najviše pogođene. Poziva na preraspodjelu resursa i odgovornosti kako bi se osigurala jednakost u rješavanju klimatskih utjecaja. Podržava ideju da razvijene nacije imaju moralnu obvezu nadoknaditi i pomoći zemljama u razvoju, kako za povijesne emisije tako i za omogućavanje putova održivog razvoja.

Mnogi aktivisti za klimatske promjene tvrde da zapadni potrošači moraju promijeniti svoje trenutne navike kako bi zaustavili klimatske promjene. Obrasci kao što su prekomjerna potrošnja, putovanje avionom i kupnja putem interneta ne samo da uvelike zagađuju već se oslanjaju i na jeftinu proizvodnju u zemljama u razvoju, što smanjuje životni standard ovih ljudi. Drugi tvrde da bi cilj trebao biti podizanje životnog standarda svih na one u razvijenim zemljama kroz prijelaz na zeleni rast.

Neki tvrde da je eksploatatorsko da zapadne zemlje kupuju jeftinu robu od zemalja u razvoju dok one uživaju mnogo veće plaće i mogućnosti. Drugi tvrde da je diferencirana ekonomska situacija zemalja optimalna, jer će neke zemlje imati komparativnu prednost u proizvodnji određenih dobara ili usluga, što znači da ih mogu proizvoditi bolje i jeftinije. To donosi korist potrošačima na globalnoj razini i osigurava stabilan gospodarski rast u zemljama proizvođačima. Njihova se gospodarstva prilagođavaju nižim plaćama kroz općenito niže troškove života.

Mnoge zemlje u razvoju tvrde da, kako bi održale svoj gospodarski rast i razvoj, moraju proći kroz fazu proizvodnje koja jako zagađuje okoliš ili vađenja resursa kako bi izgradile bogatstvo u zemlji. Za te su nacije osiguravanje zaposlenosti i rasta politički važnije prosječnom građaninu od politika klimatskih promjena, čiji bi se učinci mogli činiti prilično neopipljivima. Druge nacije tvrde da je to kratkoročno razmišljanje, budući da će te industrije dugoročno samo još više naštetiti zemljama i kasnije učiniti zeleni prijelaz još skupljim. Primjenom održivih praksi u svojim strategijama rasta od samog početka, te nacije mogu izbjeći nanošenje štete svom okolišu i tako bolje zaštititi svoje građane od degradacije okoliša. Međutim, moglo bi biti skuplje učiniti to u prvom razdoblju.

S klimatskog stajališta, ponovno smještanje veće proizvodnje u zapadne zemlje moglo bi pomoći u smanjenju globalnih emisija provođenjem strožih ekoloških propisa i korištenjem čistijih tehnologija, za koje su mnoge razvijene zemlje bolje opremljene. To bi moglo smanjiti ukupni ugljični otisak proizvodnje u usporedbi sa zemljama u razvoju, gdje su propisi možda slabiji, a čišće tehnologije manje dostupne.

S druge strane, veće plaće i veća regulacija u razvijenim zemljama također povećavaju troškove proizvodnje, čineći ovu proizvedenu robu znatno skupljom. Osim toga, ponovno uređenje ovih industrija moglo bi poremetiti gospodarstva zemalja u razvoju koja ovise o proizvodnji, komplicirajući globalne napore da se uravnoteži gospodarski razvoj sa smanjenjem emisija.

Zagovornici tvrde da je zeleni rast moguć ako gospodarstva učinimo održivijim korištenjem obnovljive energije, zelenih tehnologija i recikliranja. Ovaj pristup sugerira da možemo nastaviti s rastom naših gospodarstava uz smanjenje onečišćenja i zaštitu okoliša. Međutim, drugi tvrde da beskrajni rast nije održiv na planetu s ograničenim resursima, jer još uvijek zahtijeva stalnu upotrebu energije i materijala, što dovodi do štete za okoliš i gubitka bioraznolikosti. Ističu da mnoge zelene tehnologije još uvijek ovise o procesima koji zahtijevaju velike resurse te da će povećanje proizvodnje i potrošnje na kraju opteretiti ekosustave planeta. Stoga vjeruju da umjesto fokusiranja na rast, trebamo težiti smanjenju potrošnje i prijeći na uravnoteženiji i održiviji način života kako bismo se doista uhvatili u koštac s klimatskom krizom.

Neki tvrde da je prihvaćanje svih klimatskih izbjeglica iz zemalja u razvoju moralna odgovornost, jer te zemlje često najmanje pridonose klimatskim promjenama, ali najviše trpe od njihovih učinaka, kao što su podizanje razine mora i ekstremni vremenski uvjeti. Ovaj pristup priznaje globalnu prirodu klimatske krize i promiče zajedničku odgovornost i solidarnost.

Kritičari tvrde da bi prihvaćanje svih klimatskih izbjeglica moglo biti nemoguće zbog ograničenih resursa, ekonomskih poteškoća i potencijalnih društvenih napetosti u zemljama domaćinima. Sugeriraju da bi se napori trebali usmjeriti na pomoć ranjivim zajednicama da se prilagode na mjestu i na rješavanje temeljnih uzroka klimatskih promjena kako bi se smanjila potreba za masovnom migracijom. Jednostavno obećanje da ćete prihvatiti klimatske izbjeglice moglo bi dovesti do samozadovoljstva u drugim područjima. Umjesto pomoći u zaustavljanju ili prilagodbi klimatskih promjena u ovim zemljama, razvijene zemlje će svoje resurse usmjeriti na primanje izbjeglica. Nasuprot tome, građani zemalja u razvoju usmjereni su na useljavanje, a ne na vršenje pritiska na službenike da riješe svoje probleme s klimatskim promjenama.

United Nations (2007)

Kako su klimatske promjene ugrozile daljnji ekonomski razvoj siromašnijih naroda.

World Economic Forum (2023)

Daljnje objašnjenje nesrazmjerno lošijih načina na koje klimatske promjene utječu na siromašnije nacije.

The Brookings Institution (2023)

Kako su zemlje u razvoju i njihov doprinos ključni za funkcioniranje globalne klimatske akcije i njezino široko prihvaćanje.

General resource

Globalni institut za zeleni rast

‍

Točka 1: Zemlje u razvoju imaju manju ekonomsku moć, što ih stavlja u nepovoljniji položaj u globalnim procesima donošenja odluka. Davanje prava veta može pomoći u ravnoteži ove nejednakosti i osigurati da su njihove potrebe adekvatno zastupljene.

Kontrapunkt 1: Nedemokratski je dati nekim nacijama više ovlasti u donošenju odluka, pogotovo ako su te nacije manje i predstavljaju manje ljudi, kao što su male otočne nacije. Ravnopravno glasovanje poštuje načelo jednakosti u međunarodnim poslovima, što je temelj poštene međunarodne suradnje.

—

Točka 2: Zemlje u razvoju suočavaju se s hitnijim posljedicama klimatskih promjena, kao što su ekstremni vremenski uvjeti i porast razine mora, što predstavlja veći rizik za njihovo stanovništvo. Ovaj veći rizik trebao bi značiti veću ulogu u tome kako se klimatske promjene rješavaju na globalnoj razini.

Kontrapunkt 2: Razvijene nacije vjerojatno će snositi većinu financijskog tereta zelene tranzicije, a njihova veća gospodarska uključenost trebala bi se odraziti na veći utjecaj na odluke o klimi. Oni imaju značajan udio u tome kako se koriste sredstva i kako se provode strategije.

—

Točka 3: Bez prava veta, zemlje u razvoju mogu se osjećati ignoriranima na ovim forumima, što dovodi do smanjenog prihvaćanja zelenog prijelaza. Jačanje njihova utjecaja moglo bi potaknuti veću globalnu suradnju i predanost.

Kontrapunkt 3: Ako razvijene nacije osjećaju da se prema njima ne postupa jednako, njihova predanost klimatskim inicijativama može oslabiti. Njihovo prihvaćanje ključno je jer posjeduju ekonomsku moć i tehnološke resurse potrebne za učinkovito pokretanje zelene tranzicije.

Točka 1: Kolonijalizam je ozbiljno oštetio gospodarstva mnogih zemalja u razvoju, otežavajući im financiranje zelene tranzicije i ostavljajući ih ovisne o manje razvijenim industrijama poput poljoprivrede, koje su osjetljivije na utjecaje klimatskih promjena.

Kontrapunkt 1: Bivši kolonizatori koji preuzimaju kontrolu nad političkim područjima u svojim bivšim kolonijama nalikuje neokolonijalizmu, jer se miješa u demokratski mandat i suverenitet tih nacija, potkopavajući njihovu neovisnost.

—

Točka 2: Reparacije su opravdane jer su bivši kolonizatori imali velike koristi od iskorištavanja svojih kolonija, značajno pridonoseći njihovom trenutnom bogatstvu. Stoga imaju moralnu obvezu podržati te zemlje u zelenoj tranziciji.

Kontrapunkt 2: Uključivanje bivših kolonizatora u političke odluke moglo bi dovesti do negativne reakcije u tim zemljama, s negativnom optikom koja bi potencijalno smanjila javnu potporu zelenoj tranziciji i potaknula nezadovoljstvo.

—

Točka 3: Zemlje u razvoju imaju pristup naprednijem znanju i resursima koji im mogu omogućiti da osmisle učinkovitije strategije za zelenu tranziciju, od koje će imati koristi i zemlje u razvoju i globalni napori u borbi protiv klime.

Kontrapunkt 3: Malo je vjerojatno da će razvijene zemlje dovoljno dobro razumjeti lokalni kontekst i potrebe bivših kolonija da bi stvorile optimalne planove zelene tranzicije. Bez demokratskog mandata ili dubokog razumijevanja života na terenu, njihova bi uključenost mogla dovesti do neučinkovitih ili loše prihvaćenih strategija.